Pogled govori sve

Evo jedan glup post,al bas me briga. Happy sam i zelim svima reci da sam happy i bas me briga ako ce se nekima ovo ciniti bezvezno,glupo or something like that .





Čitala sam neki dan na netu da se osobi kada razgovara sa simpatijom prošire zjenice.
Hahahahaha...da mi je znati kako su došli do tog zakljucka.
Šta,svim parovima su gledali u zjenice,ili...ne kužim.
Odlučih ja provjeriti tu teoriju pa sam proteklih tjedana sve dečke pažljivo gledala u oći (lol)
Cak sam i frendici rekla da mi kaže ako uoci da su mi se zjenice proširile kada razgovaram s Njim.
Rezultat...pa ili svi imamo kolektivni konjuktivitis ili njihova teorija ne drži vodu.
Ali ima nešto u pogledu. Ne u zjenicama nego baš u pogledu.
Zapravo,ja sam zbog jednog pogleda jako sretna.Zapravo,ja zbog tog pogleda ovo pišem (always about you)
Taj pogled....tvoj pogled. On je tu,postoji,vidjela sam ga.
Sjedio si na klupi,ja sam nešto pricala.Okrenula sam se,nije te bilo.Pogledala sam u drugu stranu.
There was you,stajao si,skužio da te tražim.
Imao si onaj pogled.
Kasnije,kada sam odlazila,vidjela sam da si gledao zamnom.
Aaaaaaa,tako sam sretna. Cijelo vrijeme slusam ljubave pjesme(al one happy) i zaljubljena sam.
Ok,to sam već dugo,al sad znam da si i ti.
Sad si vi vjerovatno mislite da sam malo umišljena ili nenormalna jer ipak je to samo pogled.
E,stvar je u tome što to nije samo pogled.
To je ono.Ono što si mi Ti davao prije 3 godine,a ja sam te povrijedila i onda je nestalo.
No sad se vratilo.Već neko vrijeme to primjećujem,ali taj dan,Valentinovo-that was the day.
Kao da si mi govorio:''Evo me,priznajem ti sve,volim te!''
Isti onaj pogled od prije 3 godine.Samo je razlika u tome što sam ovaj put ja uzvratila.
Još uvijek postoji ono nešto među nama.Opet smo povezani,Opet smo,opet smo...MI.
Želim biti s tobom,želim te zagrliti,želim te poljubiti.
Volim te!
Ljubavi...ja te volim.

Evo rekla sam to ovdje,još da ti se usudim to reci u facu.
Heh...Taj pogled mi je vratio vjeru u nas,u to da cemo biti zajedno....someday

Za tebe

Ovo pišem za tebe,samo za tebe.
Od mene za tebe.
Ti...uvijek mi se motaš po glavi.
Shvatila sam zapravo da uvijek pišem za tebe.
Radilo se o ljubavi,msn-u,osveti,ljetu,zimi,životu,djetinjstvu...ma o bilo cemu,uvijek se i ti nađeš tamo.
Zamišljam Tvoju reakciju na ono što pišem.
Zamišljam Tvoj smijeh na moju ironiju
(jer si ti jedna od rijetkih osoba koja ju shvaca)
Zamišljam Tvoj pogled kad to čitaš.
Sve što pišem,sve što radim...sve je u vezi tebe.
Mali...Volim te,znaš to.
I ti voliš mene,znam to.
Mi se volimo.
Ti i ja,ja i ti....mi smo zajedno....u mislima.
Mojim? Tvojim?...Našim.
Ali moram ti nešto priznati mali.
Mene živcira što se sve vrti oko tebe.
Jer ja želim malo vremena za sebe.
Jer svo to vrijeme,predviđeno za mene,ja potrošim mišljenjem na tebe.
I mrzim to.
I mrzim tebe.
I mrzim sebe što volim tebe.
A volim tebe.
Živcira me što nismo skupa.
Ti i ja,ja i ti....ko dva idiota.
Glume da se mrze a zapravo se vole.
Do kada će tako biti,mali?
Kada ćemo napokon biti zajedno?
Poduzmi nešto,hoćeš?
Nećeš?...Možda budem ja,na kraju godine.
Ironicno,kako je naslov ''Za tebe'' a ti ovo nikada nećes čitati.
Ali ja uvijek pišem za tebe.
I ovo pišem za tebe,samo za tebe.
Od mene za tebe.


For my love,I know who you are,and you know it.
I hope someday you'll be reading this.
I love you.
And,Happy Valentine's day.

Where did it go that part of me?

Hodam ulicom.Prolazim kraj svog bivšeg vrtića.Pogledam tamo.Vidim djecu,igraju se nasmješena.Viču,skaču,smiju se,vesele.Njihovi osmjesi su iskreni.
Da...toliko su mali,naivni i toliko,toliko sretni. Oni su sretna djeca.

Počinjem razmišljati...ja već dugo nisam bila takva.Već dugo nisam bila baš djete...sretno dijete.
Prvi put sam to osjetila ove godine pred Božić.Uređivali smo sobu,kitili bor,iz zvučnika su izlazili taktovi najljepših božićnih pjesama i sve je bilo super,čak su i svi bili doma,ugođaj je bio fantastičan...ali meni je falilo ''ono nešto''.
Nisam osjećala onu iskru u sebi,ono uzbuđenje,srce mi nije zakucalo brže kad se približavala ponoć. Bila sam sretna,ali ne kao dijete.
Kasnije sam uvidjela da se sve više tako osjećam.
Sve je super ali nema te iskre.A ja hoću svoju iskru.Da...fali mi to.
Nedostaje mi to vrijeme kad sam bila toliko bezbrižna,sitnice su me uveseljavale,stalno sam bila nasmješena,život je bio lijep,a svijet mjesto sreće,ljubavi...bez zla.
Ah...ta naivnost...ta slatka dječja naivnost.
Oni vjeruju svim ljudima-svi ljudi su dobri,dragi,zlo-to ne postoji.
Ne poznaju riječ smrt,rat,tuga,nevolja,bol...nije ih briga za rat u Iraku ili za gladne u Africi.Oni žive u svom malom sretnom svijetu,bez problema i briga...punom ljubavi...ljubavi i sreće.
Fali mi to.
Ne mogu vjerovati da mi se to događa,pa kad...još jučer sam išla u vrtić,a sad sjedim tu i gledam to dijete kako nestaje.
Ne kužim...pa nemam toliko puno godina,kako je moglo tako brzo otići...možda se samo sakriva,ne znam,tražim ga,ali bezuspješno.
Može li mi netko reci where did it go that part of me?

Neki kažu da su oni dijete u duši,da ako si takva osoba da ga možeš sacuvati.
Ja se ne slažem.Ono malo,sretno,naivno dijete se ne može zadržati.Ono nestaje otprilike kada krenemo u školu.Ti se možeš ponašati,razmišljati kao ono,gledati crtiće,igrati se,biti sretan,ali nikad više nećeš biti ''sretno dijete''.
Ono se jednostavno,zbog svijeta u kakvom danas živimo,ne može zadržati.
Nažalost.
Najgore je što upravo ti klinci odrastaju sve brže.Toliko se žure,žele da budu odrasli.Ni ne shvaćaju da je najljepše doba ono koje imaju sada.
Vrijeme igre,veselja,ljubavi druženja,naivnosti...vrijeme kada su djeca...sretna djeca

I'm back

Ovo ce biti kratak post.

Nazalost,nesto mi se dogodilo i ne mogu vise uci na svoj stari blog :(
Zato sam napravila ovaj novi,koji je zapravo samo nastavak onog bloga.
Sve koje zanima moj stari blog,samo neka kliknu na link u opisu bloga.

Uskoro stize novi post.
Kiss
Nina

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.